Ekumenski sabori
Ekumenski sabor (grč. Οικουμενική Σύνοδος; lat. Concilium oecumenicum), nazivan još i Ekumenski koncil naziv je za sastanak biskupa cijele Crkve, koji su se sabrali kako bi razgovarali i odlučivali o crkvenom nauku i djelovanju u vremenu koje je u tom trenutku, s tim problemima i karizmom vremena.
Viteški templarski red je upitan od svojih postulanata što je s poviješću Crkve, s prvim počecima, kako je došlo do baš takvog vjerovanja, zašto su u Svetom pismu baš te knjige i mnogo drugih pitanja.
Odlučili smo staviti na našu stranicu neke važne sabore u povijesti Crkve kako bi se bolje razumjelo kršćanstvo i sam Krist koji je temelj i cilj kršćanstva. Svaki sabor je odgovor na neku problematiku u vezi vjerovanja u određenom trenutku. Stoga su sabori-koncili iznjedrenja vjere koja je data u određenoj kulturi, određenog jezika i mišljenja. Zadatak sabora, tj. ljudi otvorenog srca, otvorenom nadahnuću Duha zajedništva i ljubavi koji nam pomaže da mi sada i ovdje promislimo „vjeru“ i damo odgovor vjere u vremenu u kojem se nalazimo.
Npr. Suludo bi bilo tumačiti bibliju doslovno, tj. shvaćati je svojim načinom mišljenja, jezika i vjerovanja, jer bi zapali u praznovjerja i nelogičnosti s obzirom na razvoj čovjeka, znanosti i tehnike. Jednostavan problem Adama i Eve. Haadama na hebrejskom znači više ljudo Hava znači majka živih, jasno je kako ne možemo shvatiti doslovno, nego u početku bješe puno ljudi. Tako ćemo protumačiti jedan dio Biblijske knjige postanak.
Zato služe sabori da nam „prevedu“ vjeru ondašnjeg naroda u vjeru i život sadašnjeg čovjeka. Bit vjere nije da nam je usputna, nedeljna ili božićna, nego bitna, jer mi smo bića satkana od sna kako je tvrdio Shaekspaire, tj. Biće vjere, povjerenja. Ako nam vjera ne daje, tj. ako mi vjeru ne promišljamo i ne rastemo s njom uz pomoć sabora, koji nam vjeru posadašnjuju, onda možemo reći kako je vjera opijum naroda, kako je Bog tako okrutan, onda...
Stoga mi templari smatramo bitnim promišljati vjeru sada i ovdje za svakog čovjeka otvorena srca, za svakog brata i sestru u ime Boga koji je Otac svakom rođenom čovjeku.
1. Naziv
Izraz »ekumenski« dolazi od grčke riječi Οικουμένη, koja doslovno
znači »naseljen«, te je izvorno označavala prostor Rimskog Carstva. Ta je riječ pridodana riječi Σύνοδος (sabor), budući da je najranije opće sabore sazivao rimski car. Kasnije je ovaj izraz dobio šire značenje, te je opisivao čitav prostor naseljen ljudima, pa je tako i sabor postao »opći.«
2. Podjela saborâ
Obično se crkveni sabori dijele na one koje priznaju i Katolička i Pravoslavne Crkve. Ovih sabora ima osam i svi su se održali ne Istoku u razdoblju između 4. i 9. stoljeća. Premda i zapadna i istočna Crkva priznaju prvih sedam (odnosno osam) sabora, ne slažu se oko točne definicije svakog pojedinog od tih sabora.
Nakon Velikog raskola 1054., Katolička Crkva nastavila je s održavanjem ekumenskih sabora na Zapadu, no oni na Istoku nisu priznati. Do danas je Katolička Crkva održala 13 ekumenskih sabora na Zapadu, što, zajedno s prvih osam sabora, čini 21 ekumenski sabor.
3. Popis ekumenskih sabora
3. 1. Prvih sedam ekumenskih sabora
Ove sabore priznaju i Katolička i Pravoslavna Crkva.
* I. Prvi nicejski sabor, (325.): osuda Arijeva nauka koji je negirao Kristovo božanstvo te prvo određivanje teksta Vjerovanja.
* II. Prvi carigradski sabor, (381.): proširenje Vjerovanja, čime se došlo do teksta koji priznaju sve kršćanske Crkve.
* III. Efeški sabor (431.): osuda nestorijanstva i prihvaćanje naslova Bogorodica za Mariju, majku Isusovu.
* IV. Kalcedonski sabor, (451.): odbacivanje Eutihovog nauka (monofizitstvo) po kojem je u Kristu samo božanska narav, te potvrđivanje nauka o dvije naravi u Kristu - božanskoj i ljudskoj. Prihvaćanje Kalcedonskog vjerovanja. Istočne pravoslavne Crkve, koje su prihvatile Eutihov nauk, ne priznaju ovaj, kao nijedan sljedeći ekumenski sabor.
* V. Drugi carigradski sabor, (553.): potvrda odluka prethodnih
sabora i osuda novih arijanskih, nestorijanskih i monofizitskih tekstova.
* VI. Treći carigradski sabor, (680.-681.): osuda monoteletizma, prema kojem je u Kristu samo jedna, božanska volja, te potvrda nauka o dvije volje u Kristu - ljudskoj i božanskoj.
Sabor »Quinisextum» (»Peto-šesti« sabor ili Trulski sabor), (692.): donijete neke administrativne i disciplinarne odluke. Pravoslavne Crkve prihvaćaju ga kao dio Šestog ekumenskog sabora, dok ga Katolička Crkva ne prihvaća kao ekumenski sabor.
* VII. Drugi nicejski sabor, (787.): potvrda štovanja slika i okončanje ikonoklazma.
3. 2. Osmi ekumenski sabor
* VIII. Četvrti carigradski sabor, (869.-870.): svrgavacarigradskog patrijarha Focija. Ovaj sabor priznaje Katolička Crkva, a ne priznaje ga Pravoslavna Crkva.
* VIII. Četvrti carigradski sabor, (879.-880.): vraća u službu Focija kao carigradskog patrijarha te osuđuje izmjene u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Osuda Filioque. Ovaj sabor Katolička Crkva ne priznaje, a priznaju ga Pravoslavne Crkve, premda ga se ne smatraju ekumenskim saborom.
U nekim Pravoslavnim Crkvama među ekumenske sabore ubraja se i:
* IX. Peti carigradski sabor, (1341.-1351.): prihvaćanje hezihazma prema nauku Gregorija Palamasa, te osuda prozapadnog filozofa Barlaama Kalabrijskog.
3. 3. Ekumenski sabori Katoličke Crkve
* IX. Prvi lateranski sabor, (1123.)
* X. Drugi lateranski sabor, (1139.)
* XI. Treći lateranski sabor, (1179.), s 3 sjednice.
* XII. Četvrti lateranski sabor, (1215.), s 3 sjednice.
* XIII. Prvi lionski sabor, (1245.), s 3 sjednice.
* XIV. Drugi lionski sabor, (1274.), sa 6 sjednica.
* XV. Sabor u Vienni, (1311.-1312.), s 3 sjednice.
Sabor u Pisi, (1409.): nije službeno priznat jer ga nije sazvao papa.
* XVI. Sabor u Konstanci, (1414.-1418.), s 45 sjednica: okončanje velikog zapadnog raskola, pojava koncilijarizma.
Sabor u Sieni, (1423.-1424.): nije priznat kao ekumenski sabor, a označio je vrhunac koncilijarizma.
* XVII. Sabor u Baselu-Ferrari-Firenci, (1431., 1437., 1438., 1439., 1442.), s 25 sjednica: pokušaj pomirenja s pravoslavnim Crkvama, te s ostalim istočnim Crkvama.
* XVIII. Peti lateranski sabor, (1512.-1517.), s 12 sjednica: pokušaj obnove Crkve
* XIX. Tridentinski sabor, (1545.-1563. s prekidima), s 25 sjednica: odgovor na reformaciju, obnova Crkve. Osuda reformatora.
* XX. Prvi vatikanski sabor, (1869.-1870.), s 4 sjednice
Prvi vatikanski sabor 18. srpnja 1870. proglasio je da papa ne može zabluditi u pitanjima vjere i moralnog nauka kad naučava ex cathedra. To ne znači da on kao osoba ne bi mogao pogriješiti ili biti grešan, već se ta odluka odnosi isključivo na svečano izjavljivanje određenog nauka. Dosad su se pape samo jedanput poslužili tom odlukom, kad je proglašena dogma o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo, što je bio sadržaj vjere već u prvoj crkvi o čemu svjedoče spisi iz 2. stoljeća (npr. Dormitio Mariae), kao i zajednička predaja Katoličke i svih Pravoslavnih crkava.
Josip Juraj Strossmayer bio je jedan od najzapaženijih protivnika papine nezabludivosti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinskoj nezabludivosti, poslije kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim, ne htijući, poput biskupa koji su kasnije osnovali Starokatoličku crkvu, glasovati protiv papina prijedloga. Bio je motiviran željom za poboljšanjem odnosa s pravoslavcima s kojima je živio u svojoj biskupiji, a ne doktrinalnim razlozima. Saborsku konstituciju kojom se proglašava nova dogma 1872. g. objavio je u svojoj biskupiji, što je značilo i njegov konačni pristanak.
Sve protestantske crkve odbacuju papi pravo na poglavarstvo nad Crkvom, te samim time i nezabludivost.
Non Nobis Domine Non Nobis Sed Nomini Tuo Da Gloriam
© OCMTH CROATIA